Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Dobro došli u Pazarić

„Brzim preko Bosne“ se ovaj put zaustavljamo u Pazariću, mjestu gdje se nekada obavljala trgovina raznom robom. Pazarić je mjesto neiskorištenih turističkih potecijala i življenja dobrih ljudi.

 

Od Hadžića do Pazarića ima samo desetak minuta brzim vozom na bosanski način, a to znači, maksimalno 70 km na sat. Ipak, to je sasvim dovoljno za kratko poznanstvo sa Samrom Ključanin, mladom Mostarkom, koja trenutno radi u jednoj kladionici u Sarajevu, a preko vikenda putuje roditeljima u Mostar. Nakon rata, sa bratom i roditeljima, vratila se u zapadni Mostar, iz istočnog, gdje su 1993. bili prognani.   „Mostar je još uvijek podijeljen i to dobro. Ima ljudi koji žele zajednički život, ali to je manjina, a većina ga opstruira na sve moguće načine. Osjeti se to“,  kaže Samra. „Zar poslije toliko godina, koliko je prošlo od završetka rata?“ pitam. „Eto, poslije skoro petnaest godina, osjete se tenzije.

Među Mostarcima 'starosjediocima' suživot ide nekako, ali najveće tenzije prave izbjeglice iz zapadne Hercegovine koji su došli i ostali da žive u Mostaru. U mojoj zgradi u zapadnom dijelu grada ima samo pet porodica koje su tu živjele prije rata. Moja porodica je jedina muslimanska, ostalo su Hrvati i nešto malo Srba. Stare komšije su nas baš super dočekale. Nekada ti pravi komšija ispadne bolji od familije“, kaže Samra govoreći onako tipično mostarski. Pitam je šta njoj ipak, najteže pada. „Derbi Velež-Zrinjski“,  kaže Samra i dodaje kako ta utakmica visokog rizika u gradu uvijek napravi haos.

„Iako Mostar bude pun specijalaca, navijači obično polupaju autobuse navijača protivničkog tima, bude marisane i nije dobro tog dana uopšte izlaziti iz kuće. Svi odahnemo kad se derbi završi“,  kaže ova Mostarka. Žao joj je što je to tako jer voli svoj grad i sjeća se boljih vremena. Raduje se svakom petku, jer tada žuri na voz i za dva i po sata, već je u Mostaru. „A posao u kladionici, kako ide?“  „Dobro. Ljudi se klade na sitno, ali ipak, velika je to lova. Ulože marku, a očekuju da dobiju deset hiljada. Mnogi su izgubili nadu da će naći posao i nešto sami zaraditi, pa su sve okrenuli na  - sreću. A sreća je prevrtljiva stvar. Ja nisam uspjela da se upišem na psihologiju, pa sam upisala pravo i poslije godinu dana napustila sam studij. Sad opet razmišljam da nešto upišem“,  kaže Samra. Imamo još samo malo vremena za jednu fotografiju i stisak ruke. „Zdravo Samra i sretno. Možda se uskoro vidimo u Mostaru“, kažem, spremajući se za iskakanje iz voza, jer većina željezničkih stanica u BiH nema perone.

Željeznička stanica na kojoj je vrijeme stalo

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  Željeznička stanica u Pazariću stara preko 100 godina Treba skočiti sa visine od jednog metra, sa posljednje stepenice vagona. Malo je teže kad se penjem. Primjećujem ponekad, kako se neka gospoda utrkuju ko će prije onako, muški, da 'poduhvati' neku od dama i da je skoro unese u voz. Kad shvate šta se događa, one počnu da se opiru, ali voz već polazi i nema vremena za ljutnju.

Željeznička stanica u Pazariću je onakva kakvom su je ostavili njeni graditelji iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Gradnja je započela 1892. godine, a završena dvije godine kasnije. Ima zanimljive stubove koji pridržavaju trijem. „Stubovi su izliveni u livnici u Varešu i mnoge televizijske ekipe su dolazile da snime našu stanicu, a posebno stubove, jer je sve autentično, kao prije 117 godina. Nekada je dnevno bilo 40 vozova, a sada je manje od 20 i teretnih i putničkih zajedno“,  kaže Ferid Kabulović, otpravnik vozova.